Hipokrat je rođen na Kosu 450. godine p.n.e. S pravom se smatra ocem moderne medicine koju je oslobodio od religije, nametnuo kult čovjeka i uveo naučne principe posmatranja čovjeka i prirode. Hipokrat je u Zakletvu unio osnovne deontološke principe koji su u to vrijeme važili u Grčkoj. Rad ljekara/liječnika regulisan je etičkim normativima proisteklim iz Hipokratovezakletve. Medicnska etika je kroz dugu historiju medicine dobivala obilježja epoha i trenutnih društvenih odnosa. Zdravstveni radnici – prvenstveno ljekari, susreli su se i sa Ženevskom formulacijom Hipokratove zakletve (1948) u kojoj su naglašene obaveze nastale na iskustvima 2 predhodna svijetska rata. III skupština Svjetskog medicinskog društva u Londonu 1949 godine popisuje odnos ljekara prema radu i ljudima, a na zasjedanju Svjetskog udruženja ljekara 1964 godine u Helsinkiju usvojen je etički dokument koji je poznat kao “Helsinška deklaracija“ koja ulazi u sferu etičnosti kliničkih i eksperimentalnih ispitivanja u medicinskoj nauci. Dopuna ove Deklaracije sa osvrtom na biomedicinska istraživanja urađena je 1975 godine u Tokiju Ipak, bazična etičnost i specifičnost ljekarskog poziva uvijek se zadržavala sadržana u izvornoj Hipokratovoj zakletvi...Danas smo sudionici brojnih društvenih promjena koje su svakog dana dešavaju u svijetu u kojem živimo. Promijenjen je društveni sistem, društveni odnosi mijenjaju se brzo, uvodi tržišna ekonomija, lojalna/nelojalna konkurencija, razilaze se veze između kolektivne i individalne svijesti, opada značaj institucija koje su omogućavale integraciju znanja... Naravno, mijenja se i zdravstveni sistem i položaj zdravstvenih radnika, ali i sama s(a)vijest zdravstvenih radnika. Internet omogućava široku informisanost pacijenata o njihovim problemima, a to otvara i pitanje kako ti pacijenti interpretiraju ta saznanja? Uspješnost zdravstvenog radnika ovisi o njegovom stručnom i etičkom ponašanju, tj. od njegovog znanja i savjesti. Savjest bez znanja je beskorisna. Znanje bez savjesti je nemoral. Zato su najbolje zdravstvene organizacije one u kojeima su svi akteri zainteresovani za uspješno liječenje. Tako se eliminiše sujeta, da se ne liječi ono što se ne zna, već upućuje na instancu koja to uspješnije radi. Ljekar/liječnik je zdravstveni radnik. Ali ljekar/liječnik je i javni radnik.
Dešavanja u javnom životu ne mogu a da ne utiču na zdravstveni sistem, a time i na zdravstvene radnike. Koliko su promjene u našem društvu uticale i utiču na poštovanje osnovnih načela medicinske etike? Da li su medicinska ispitivanja uvjek dobro definisana i da li su uvijek pod kontrolom zdravstvenih radnika? Koliki je uticaj proizvođača lijekova i kakvom etičkom kodeksu oni podliježu? Kolika je svrsishodnost nekih dijagnostičkih postupaka obzirom na agresivnost i mogućnost štetnih posljedica? Kakva i kolika je odgovornost ljekara/liječnika pri prognoziranju ishoda bolesti, izricanju ocjene radne sposobnosti, invalidnosti, bolovanja, tjelesnog oštećenja, materijanih nadoknada po raznim osiguranjima, u sudskim vještačenjima, i dr.? Mada Ženeva, London, Helsinki i Tokijo pokušavaju da što bolje definišu etičke kodekse, koliko se mogu poštovati ta načela obzirom na sve promjene koje se svakodnevno dešavaju u našem društvu? Ne ulazim li ovim i brojnim drugim pitanjima u domen “medicinskog prava“, tj. pravnih pravila koji određuju medicinsku djelatnost !? Brojna su pitanja na koje nema odgovora u medicinskim kodeksima. Da li su dovoljna samo osnovna etičke načela?
Predsjednik Ljekarske komore ZDK
prim. dr. Harun Drljević
Predsjednik komore
